Zaboravljeni homoseksualci

Homoseksualnim ženama, dakle lezbijkama, je često mnogo teže nego gay muškarcima. One su diskriminirane zato jer su žene, ali i zbog svoje seksualne orijentacije. Žene u prosjeku zarađuju manje od svojih muških kolega. Nameću im se prepreke na radnom mjestu; u mnogim rukovodećim položajima skoro da i nema žena. Često, one kao samohrane majke moraju istovremeno da se bave i poslom, i djecom, i to bez da dobiju financijsku ili moralnu podršku od svoje sredine.
Stoljećima su žene isključivane iz društvenog i političkog života – u Austriji su tek 1918. godine dobile pravo glasa – te su morale živjeti u svojim kućama, kao „ljepotice koje služe supruzima“, ili stalno sa zaduženjima sa djecom i domaćinstvom. U nekim zemljama je i danas tako. Žene nemaju pravo da odluče same o svojim životima – očevi, braća, supruzi ili sinovi odlučuju za njih.

U društvu, u kom dominiraju muškarci, su lezbijke još manje primjetne, nego heteroseksualne žene. Često ih se vrijeđa jer su „muškaste“. Ne dozvoljava im se pravo na ženstvenost. Postoji predrasuda da su lezbijke žene, koje u stvarnosti žele biti muškarci, baš kao što se za gay muškarce govori, da oni ustvari žele biti žene.