Zaboravljeni homoseksualci

Homoseksualnim ženama, dakle lezbijkama/lezbejkama, je često mnogo teže nego gay/gej muškarcima. One su diskriminirane i zato jer su žene, i zbog njihove seksualne orijentacije. Žene u prosjeku zarađuju manje od svojih muških kolega. Nameću im se prepreke na radnom mjestu; u mnogim rukovodećim položajima skoro da i nema žena. Često kao samohrane majke moraju istovremeno da se bave i poslom, i djecom, i to bez da dobiju finansijsku i moralnu podršku od svoje sredine.
Stoljećima su žene isključivane iz društvenog i političkog života – u Austriji su tek 1918. godine dobile pravo glasa – te su morale živjeti u svojim kućama, kao „ljepotice koje služe supruzima“, ili stalno sa zaduženjima sa djecom i u domaćinstvu. U nekim zemljama je i danas tako. Žene nemaju pravo da odluče same o svojim životima – očevi, braća, supruzi ili sinovi odlučuju za njih.
U društvu, u kojem dominiraju muškarci, su lezbijke/lezbejke još manje primjetne, nego heteroseksualne žene. Često ih se vrijeđa jer su „muškobanjaste“. Ne dozvoljava im se pravo na ženstvenost. Postoji predrasuda da su lezbejke/lezbijke žene, koje ustvari žele biti muškarci, baš kao što se za gay/gej muškarce govori, da oni ustvari žele biti žene.