Kad je muškarac - muškarac?

Od zastarjelih predstava o homoseksualnim muškarcima i ženama zavisi puno današnjih predrasuda. Govori nam se kakav treba da bude „pravi muškarac“, kako treba da se ponaša „prava žena“. Porodica, mediji i društvo proizvode predstave kako, recimo, dječaci ne plaču; djevojčice se ne igraju autićima, a dječaci lutkama; djevojčice ne mogu postati automehaničarke; muškarci ne pokazuju svoje osjećaje; žene ne znaju parkirati, itd. – „Muškarci to ne rade tako!“, „Ponašaj se kao žena!“, i tome slično.

To su obični klišei. Predstave se mijenjaju, a društva se razvijaju jednako kao i ljudi, koji u njima žive. Danas u mnogim „tipičnim“ muškim zanimanjima rade žane. Dok majke rade, očevi uzimaju slobodno vrijeme, kako bi bili s djecom. Prije su muškarci s dugom kosom i naušnicama smatrani homoseksualcima. S Davidom Beckhamom nam je postalo jasno da heteroseksualni muškarac može izgledati onako, kako mnogi zamišljaju homoseksualca. Mnoge osobine koje pripisujemo ženama postoje i kod muškaraca, i obrnuto. Iz svega toga slijedi, da nije važan pol, nego čovjek sam po sebi.

Homoseksualce možemo rijetko prepoznati na prvi pogled. Homoseksualni muškarci i žene često žive u potpunosti „normalnim“ životom. Mediiji nam prenose stereotipe o gayevima/gejevima i lezbijkama/lezbejkama, potvrđujući predrasude. Među homoseksualcima ima i učiteljica i učitelja, prodavačica i prodavača, taksistkinja i taksista, baš kao i među heteroseksualcima. Oni rade u bankama, poštama, sudovima, vrtovima.